U Opatiji postoje ustvari dvije katoličke crkve. Jedna je posvećena NAVJEŠTENJU BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI i nalazi se na brijegu u ulici Joakima Rakovca 24. Zovu je još i „Vela crikva“ ili „njemačka“, jer ju je počela graditi još Austro-Ugarska. Druga je posvećena SV. JAKOVU i nalazi se u istoimenom parku na samoj obali mora. Ona je ujedno i župna crkva.
Velika crkva na brijegu monumentalna je građevina koja svojom visokom kupolom, veličinom i ljepotom dominira nadaleko, postavši tako i simbolom Opatije. Sagrađena je u neoromaničkom stilu iz 5. stoljeća, ima tri lađe, međusobno odijeljene s po 4 golema stupa. Prostor crkve iznosi 45x25m, a visina je njezine kupole oko 20m. Premda je nedovršena, crkva se doima izvanrednom i u svojoj rustikalnosti napose potiče na sabranje i molitvu. Prozori iznad lađe su prave umjetnine, a rađeni su prema skicama baruna RANSONNETA. Izvedeni su u insbruškoj tvornici stakla. Darovala ih je neumorna grofica BOSS-WALDECK kao i druge ugledne austrijske obitelji.
Krasni šareni prozori ispod krova danas su zbog praktičnih potreba privremeno zakriveni plastičnim stropom koji je naknadno i do daljnjega postavljen. Prema prvotnom je planu trebalo svetište i apsidu oko oltara prekriti mozaikom, a zidove lađa oslikati freskama. U crkvi je sada samo crvena sitna cigla i mnogi drže da bi tako trebalo i ostati, jer to ima svoju rustikalnu ljepotu. Cigle bi trebalo na neki način zaštititi od runjenja.
Pristup crkvi je bio drugačije zamišljen. Od ulaznih vrata trebale su ići stube sve do mora! Više se mislilo kako će sve to umjetnički djelovati nego na praktičnost. Nažalost, kad je izbio Prvi svjetski rat, gradnja je stala, a nakon Drugog svjetskog rata komunisti su, po svome običaju, bespravno oduzeli zemljište ispod crkve, koje do danas nije vraćeno niti obeštećeno, i time je bilo onemogućena izgradnja stubišta do mora kako je bilo prvotno zamišljeno.
U XIX. Stoljeću Opatija doživljava snažan turistički razvoj, pa ne čudi da je nazvana „Stara dama hrvatskog turizma“. Uz prirodne ljepote ona se razvija i kao odmaralište i lječilište za što ima zasluge dr. Theodor BILLORTH, njemački, ali svjetski poznati kirurg. On je sam boravio u Opatiji i u njoj se potpuno nastanio u kasnijim godinama svojega života gdje je i umro 6. veljače 1894. Neumorno je preporučivao Opatiju svojim pacijentima zbog njezinih bioklimatskih pogodnosti. Njemu u čast podignuta je spomen-ploča na poznatom opatijskom šetalištu Lungomare pokraj crkve sv. Jakova uz more.
Sve je to djelovalo i na početak gradnje ove crkve na brijegu, jer je trebalo misliti kako i u tom pogledu zadovoljiti sve češće i brojnije ugledne goste. Sastavljan je tako Odbor laika u Beču, čijim je protektoratom bio sam car Franjo Josip koji je dao prilog od 10.000 kruna, a trošak same gradnje crkve izračunan je na 600.000 kruna! Svoje su priloge dali i drugi plemići, a nepoznata je osoba dala 300.000 kruna čime su bili stvoreni dobri uvjeti za početak gradnje. Zemljište se za crkvu ponajprije tražilo na kupalištu Slatina, kraj Grand hotel Palace, ali tu nije bilo dovoljno mjesta, pa se konačno otkupilo zemljište na brijegu, ispod današnje Nove ceste.
Projekt crkve je izradio bečki dvorski arhitekt Karl SEIDEL još 1905. godine, a kamen temeljac crkve je postavljen 22. travnja 1906. godine. Bio je pozvan tom činu tršćanski nadbiskup dr. Franz NAGEL, kasnije bečki nadbiskup, pod čiju je nadbiskupiju pripadala Opatija.
Čitav taj pothvat je potekao od benediktinaca iz austrijske opatije TANZENBERG. Oni su namislili podići uz crkvu i kolegij sa školom, pa su zato između 1908. i 1910. sagradili pročelnu zgradu samostana u čijem je prizemlju bila kapelica za službu Božju turistima. Krasni barokni oltar NAVJEŠTENJA MARIJI za tu kapelicu darovala je opatijska obitelj KUBELIĆ. Taj je oltar onda poslužio na početku i kao oltar u velikoj novoj crkvi, a sad se nalazi u pokrajnoj kapelici.
Crkva se počela graditi 1913. godine. Nadglednik je bio arhitekt SEIDEL. Postavljeni su zidovi i drveno krovište, ali je 1914. godine buknuo rat, tako da su radovi prestali, a krovišna je konstrukcija prekrivena ljepenkom. Za rata su u zgradi bili smješteni čak i konji talijanske vojske. Kad je za to čula dobročiniteljica crkve u Beču, grofica BOOS-WALDECK, uspjela je da su konji bili istjerani. Skupljala je dalje novac za gradnju, ali se razbolila i ubrzo umrla. Počiva u Voloskom u crkvi Sv. Ane. Novac je nakon rata zbog inflacije izgubio svaku vrijednost!
Nakon Prvog svjetskog rata potpala je Opatija s cijelom Istrom pod Italiju, tako da su benediktinci predali zgradu na brijegu svojoj talijanskoj grani koja se zvala OLIVETANCI. Oni su nastavili s gradnjom crkve, osnovali su 1926. godine i župu sa sjedištem u crkvi MARIJINA NAVJEŠTENJA, premda se službeno poslovi obavljaju u staroj crkvi sv. Jakova na obali. Nova je crkva blagoslovljena 1928. godine.
Budući da naši Opatijci nisu mogli preko granice ići u hrvatski Trsat, to su oni pribavili sliku TRSATSKE GOSPE koju su bili stavili na oltar. Tu se molilo svake subote, dolazilo je mnogo svijeta, a svećenik benediktinac sastavio je propovijed na talijanskom jeziku, koja se onda prevodila na hrvatski jezik. Prevoditeljica je bila naobražena djevojka Marija JURKOVIĆ, jer hrvatski se jezik nije smio nipošto zatrti. Trebalo je prema planu postaviti u dnu crkve još i krsni zdenac. Godine 1939. stavljene su prvi put božićne jaslice.
Zavjetom obitelji LUSTTI za ozdravljenje njihove kćeri došlo je do postavljanja kipa LURDSKE GOSPE u samoj crkvi dok su Opatijci pod vodstvom zauzete gospođe norme BARIČEVIĆ pribavili kip sv. Bernardice i uredili spilju. Posveta kipa bila je 14. svibnja 1942., dakle za rata. I danas mnogo svijeta tu dolazi, moli se i pali svijeće. Svake godine slavi se Gospa Lurdska, 11. veljače, i Svjetski dan bolesnika. Proslava počinje trodnevnicom i završava svečanom večernjom svetom misom na sam blagdan, te procesijom sa svijećama ispred crkve i nošenjem Gospina kipa.
Također se posebno štuje i Kraljica Svete krunice, u listopadu. To je ujedno i Hodočasnički dan Opatijskog dekanata. Isto tako proslava počinje trodnevnicom i završava svečanom euharistijom na sam blagdan, te procesijom sa zapaljenim svijećama i nošenjem Gospina kipa.
Na ulazu iznad crkvenih vrata dao je o. KIRIGIN staviti mozaik: ZVIJEZDA MORA.
Slika na oltaru Sv. RITE, koji je prvi s lijeve strane od ulaza u crkvu, načinio je soboslikar Gvido La REGINA. Prikazuje ispod Raspetog Isusa svetu RITU i njezina obraćenog muža. Premda se u početku slika nije svidjela narodu, za Drugog svjetskog rata, a i kasnije, razvile su se prave svečanosti. Pred blagdan svetice, 22. svibnja pripravljalo se tijekom 15 četvrtaka molitvama i litanijama, a toga se blagdana gotovo nije ni radilo nego je svirala glazba opatijskog orkestra u parku, a u crkvi se pjevale litanije Sv. RITE na latinskom jeziku koje i danas postoje. I danas se na blagdan svetice moli i na njezinu oltaru blagoslivljaju ruže, a puk ih onda nosi kući.
U crkvi su postavljani kipovi hrvatskih blaženika bl. Alojzija STEPINCA i bl. Ivana MERZA. Također je postavljen i kip sv. IVANA-PAVLA II. koji je volio naš hrvatski narod i proglasio blaženim ovu dvojicu naših blaženika.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u crkvu je dolazila vojska, bilo je školske djece i drugog svijeta, ali još i nakon rata imao je benediktinac o. Martin KIRIGIN misu na latinskom, ali s talijanskom propovijeđu. Korijeni tuđinštine nisu bili mali ni plitki. Kad su Talijani nakon Drugog svjetskog rata napustili Opatiju, otišli su s njima i OLIVETANCI, a crkvu i kuću je preuzeo benediktinac o. Martin KIRIGIN u nakani da obnovi benediktinski red u hrvatskim krajevima. Za glavni oltar u novoj crkvi prenijet je onaj što ga je darovala obitelj KUBELIĆ iz privremena kapelice u samostanu. O. Martin je dao naskoro u crkvi postaviti novi oltar s ciborijem, načinjen prema onom iz crkve sv. EUFRAZIJA u Poreču iz 4. stoljeća. Bilo je to 10 godina prije Koncila, a taj je oltar bio okrenut prema puku. Oltar je postavila zagrebačka kiparica Mila WOOD (M. Wud).
Dana 21. studenog 1954. godine bila je velika svečanost u Opatiji, jer je uz mnoštvo vjernika blagoslovio u crkvi novi oltar riječi nadbiskup Josip PAVLIŠIĆ. S prednje strane oltara na ciboriju je urezan blagi reljef MARIJINA NAVJEŠTENJA. Iznad oltara visi lijepi željezni križ. U svetištu se oko oltara nalazi krasni pod od različitih vrsta mramornog kamena koji je zamislio danas već pokojni umjetnik isusovac, p. Marijan GAJŠAK. U crkvi je postavljen i razglas premda je ona prilično akustična.
Oltari PRESVETOG SRCA ISUSOVA i Sv. ANTUNA postavljeni su kao privremeni još od samog početka ove crkve i do danas su ostali.
Najvrjednija slika u crkvi jest ona s desne strane, a predstavlja Sv. JOSIPA, a i Sv. OBITELJ koju je naslikao slikar iz Voloskog Karlo VISENTIN BUTKOVIĆ. Slika nije dovršena, ali je ipak postavljena, a i djeluje ovako nedovršena veoma umjetnički uspjelo. U njoj se nazire i samo PRESVETO TROJSTVO, tako da su, ustvari, u jednoj slici tri slike. Slikar se nakon rata odselio u Italiju pa zato nije slike dovršio.
Lijepi križ pokraj slike Sv. JOSIPA darovao je crkvi 1940. časnik MASSERA.
S druge strane crkve nalazi se oltar Sv. BENEDIKTA što ga je načinio slovenski slikar Tone KRALJ, a prikazuje razne ogranke benediktinskog reda.
Spomenuti Bečki odbor za gradnju crkve u Opatiji predao je benediktincima iz opatije TANZENBERG da oni izvedu akciju oko gradnje crkve, a oni koji su to prihvatili počeli su ponajprije graditi samostan u Rakovčevoj ulici za što im je Odbor ustupio zemljište, a oni su iz svojih puma davali drvo za gradnju samostana i crkve.Godine 1910. kuća je bila pod krovom, u nju ulaze benediktinci koji su mislili ovdje sazidati i konvikt sa školom, pa su zato kod gradnje odmah načinili takav projekt da se mogu priključiti i drug zgrade u obliku četverokuta.
Rekli smo već da je cijelo prizemlje bilo uređeno kao kapelica za službu Božju gostima i turistima, dok je visoko prizemlje imalo 6 soba i bilo na raspolaganju samom opatu. Za svećenike i braću bile su sobe na 1. katu. O gradnji samostana nemamo podataka, jer su jedni i drugi, i benediktinci iz Austrije i oni iz Italije, vjerojatno dokumentaciju sa sobom odnijeli.
HRVATSKI BENEDIKTINCI
Nakon njih, 1945. godine, preuzima crkvu i zgradu poznati hrvatski benediktinac o. Martin KIRIGIN koji je žarko želio obnoviti red benediktinaca u novoj državi. Šalje na Rijeku, u bogosloviju brata Benedikta Celegina i dr. Bernarda Tomana koji postaju svećenicima. Uz njih je radio i brat Pio. Živjeli su skromno i u siromaštvu. Vjernicu su im pomagali, napose djevojke: Marija Jurković, Norma Baričević i Jelka Gori.
O. KIRIGIN je djelovao u crkvi, ali je održavao i duhovne vježbe, te držao uokolo predavanja. Brinuo se za duhovne i materijalne potrebe za ženske benediktinske samostane po otocima. Ipak nisu se benediktinci mogli održati u mondenoj Opatiji, jer nije bilo podmlatka, a troškovi uzdržavanja njih samih, a i goleme zgrade i crkve bili su nepodnošljivi, pa je zato o. Martin uz odobrenje biskupa BURIĆA predao sve to isusovcima (1960.) koji su objekte zakupili u svoje vlasništvo, dok je crkva ostala i danas nadbiskupijsko vlasništvo.
HRVATSKI ISUSOVCI
Isusovci dolaze tako u Opatiju 1. rujna 1960. i to p. Srećko CETINIĆ, p. Zlatko ROGIĆ i časni brat Franjo BIREK. Pomagali su župniku vlč. Bartulu GANZI sve dok ovaj nije otišao u mirovinu. Tada postaje župnikom p. CETINIĆ. Polovicom rujna 1960. godine dolazi u Opatiju p. Robert BAČVARI koji je studirao arhitekturu pa je počeo uređivati kuću. Ona je i kasnije preuređivana sve dok nije dobila današnji izgled.
Godine 1973./74. uvedeno je centralno grijanje, vodovod i postavljeni parketi u svaku sobu. U tako obnovljenoj kući obavilo je duhovne vježbe 13 biskupa iz svih ondašnjih krajeva bivše države.
To je i bila svrha kuće kad su je preuzeli isusovci. Već je želio i biskup BURIĆ da to bude mjesto sabiranja i obnove svećenika i drugih vjernika, te centar za pučke misije u metropoliji. Od 1965. godine počinju redovne duhovne vježbe za svećenike koje u to vrijeme vode patri P. RIBINCKI i p. F. IVANUŠEC. Sve je u tom duhu nastavljeno do ovih naših dana. Od onda do danas ovdje su obavljene tisuće duhovnih vježbi, napose za svećenike. Svake godine imamo najmanje 11 tečajeva ili turnusa duhovnih vježbi samo za svećenike. Tome treba pribrojiti i DV od tri, šest, osam i trideset dana za laike, bogoslove, isusovačke skolastike, redovnice i mnoge pojedinačne duhovne vježbe koje traju od tri pa do trideset dana, ovisi o onome koji ih obavlja. Također je obavljeno puno Bračnih vikenda i susreta neokatekumena. Tko bi izbrojio nebrojene susrete i duhovne razgovore, ispovijedi i druge vjerničke aktivnosti koje nude i vrše patri koji su upravo i zbog toga u ovoj rezidenciji i Domu duhovnih vježbi. Sve su to aktivnosti koje pomažu ljudima da misle i na svoj duhovni život i da svoju duhovnost izgrađuju i onda žive u svakodnevici.
Ovdje je jedno vrijeme bila smještena isusovačka Treća probacija koju je vodio p. S. Pavin. To je zadnji period isusovačke formacije u kojemu se mladi isusovci pripremaju za svečane zavjete. Treća probacija je ponovno u ovom Domu duhovnih vježbi od 2016. a vodi je superior zajednice, p. M. Nikolić.
Za vrijeme Domovinskog rata u prizemlju je bio smješten Karitas koji je pomagao prognanima i izbjeglima i svim koji su bili u potrebi.
Uz Dom duhovnih vježbi smješten je i CENTAR ZA DUHOVNU POMOĆ koji vodi p. Ivan VINKOV uz pomoć patara iz zajednice.
THE ANNUNCIATION OF OUR LADY’S CHURCH
THIS CHURCH STARTED IN 1914. JUST BEFORE THE FIRST WAR END AFTER MORE THAN 10. YEARS OF INTERRUPTION WAS CONTINUED IN 1927. WANTING ARE MOSAICS IN THE APSES, FRESCOPAINTINGS ON THE WALLS AND THE ORGAN. THE MAGNIFICENT BUILDING IS NOT YET FINISHEND AND IS WAITING FOR ITS DEFINITIVE WORKS.
DIE KIRCHE DER VERKÜNDIGUNG MARIĀ
DER GRUNSTEIN DER KIRCHE WURDE GELEGT 1906. VON DR. FRANZ NAGEL, KARDINAL UND ERZBISCHOF VON WIEN. MIT DEM ERSTEN WELTKRIEG 1914. WURDE DER BAU UNTERBROCHEN UND DIE KIRCHE BLIEB MEHR ALS 10. JAHRE UNGEDECKT. ERST IM JAHRE 1927. KONNTEN DIE ARBEITEN WIEDER AUFGENOMMEN WERDEN, DAS ERSTE WAR DIE KIRCHE MIT ZIEGELDACH ZU VERSEHEN; DANN WURDE DIE IMPOSANTE KUPPEL AUSGEBAUT. DIE FON DER “GLASMALEREI UND MOSAIK ANSTALT IN INNSBRUCK” AUSGEARBEITETEN 10. FENSTER WURDE EINGEBAUT. SPÄTER WURDE NOCH FUSSBODEN GELEGT UND EIN PRACHTVOLLER MARMORALTAR ERICHTET. DIE KIRCHE IST UNVOLLENDET UND WARTET AUF IHRE VOLLENDUNG.